Nakon smrti majke, Milan Laća Radulović povukao se u medijsko ilegalo, a zatim je bez ustezanja objasnio kako se osjeća godinu dana nakon što je izgubio najveći oslonac i oslonac, a zatim otkrio nepoznate detalje iz života svoje majke i oca Aleksandra Radulovića. Futa.
“Prije nego što su postali Marina i Futa, mama i tata živjeli su u kuhinji stana u Kneza od Semberije 10, čiji je vlasnik bio otac mamine najbolje prijateljice. U tom kuhinjskom prostoru nalazio se teški drveni trpezarijski sto, frižider, WC i stepenice koje su vodile na ‘galeriju’, skrovište mojih roditelja, gdje je bio madrac i dragocjenosti koje su držane visoko, van domašaja djece”, započela je Laća.
Osim Milana, Marina je imala i sina Miloša, koji je preminuo – “Miloš je prvo začet u tom prostoru od 15 kvadrata. Iako planiran, život mu nije bio zagarantiran. Još kao beba osjećao je borbu. Liječnici nekim čudom Spasio ga je nakon tri operacije podvezanih crijeva”, rekao je Laća i dodao: “Kada je mama saznala da je sa mnom u drugom stanju, htjela je pobaciti. U njenom srcu nije bilo mjesta za još jednu moguću traumu, a nije bilo dovoljno mjesta u kuhinji za još jednu bebu.”
“Ujak Bata, moj praujak kojeg je moja majka obožavala i koji joj je omogućio sva ta skupa putovanja jer je bio jedini imućniji član obitelji, bio je jako bolestan kad je izašao iz zatvora. Uvjerio je moju mamu da rodi. meni svejedno, tvrdeći da će dijete biti genije i da neće požaliti ni trenutka.Baka, uvijek racionalna i realna, bila je na majčinoj strani – znala je da neće biti lako uzdržavati još jedno dijete, ali kako odoljeti molbi umirućeg? pa ja sam osuđen na život.” otkrio je sin Marine Tucaković.
Marina Tucaković preminula je nakon duge i mukotrpne borbe s rakom, a Laća se prisjetila bolničkih dana – ‘Zbog tebe sam završila ovdje’, rekla mi je emotivno majka jednog poslijepodneva na Institutu za onkologiju, nekoliko dana nakon što joj je izvađena dojka ista ona koja je njegovala dva bića koja su se još u utrobi borila protiv života,dva bića od kojih jedno više nije među živima,a drugo je čudom pobjeglo.I bila je u pravu.Platila je skupo za cijenu naših života.I tek tada sam, svjestan da je u poodmaklom stadiju raka, obećao da ću učiniti sve što je u mojoj moći da je živu izvučem iz klinike, čak i kad su je prognoze osuđivale na sigurnu smrt. smrt.”
“Kad je drugi put primljena na onkologiju, neposredno nakon terapije u Njemačkoj, pacijentici Marini Tucaković dijagnosticirana je progresija bolesti – hipoksija, dezorijentacija, novi izljevi na plućima… Stanje – kritično. Nakon nekoliko dana bila je liječena otpuštena iz bolnice.Liječnici su joj dali deset dana.Rak joj je počeo bjesomučno jesti pluća.Ohrabrili su nas da ne gubimo nadu,da je svaki dan nagrada.Također, savjetovali su nam da ne otkrivamo da ima promjene na plućima .Ono malo što ima za život bolje je provesti sa svojim najdražima,a ako sazna da je stanje neizlječivo samo će se onesvijestiti i umrijeti.Ja sam ubojica svoje majke.Uz oca,brata,zabavljača, lažni prijatelji,liječnici i ostali suučesnici.Rak je samo komorbiditet.Ono što ubija je bezuvjetna ljubav.’Da nije tebe ne bih se ni razbolio…’Nema tu ni grama manipulacije. Samo život, Ja sam ubojica svoje majke i moja kazna neće biti njezina smrt. Moja će kazna biti da se borim do tog zadnjeg trenutka, do zadnje maligne stanice, dok god ona ima osmijeh na licu, dok ima razloga živjeti zbog ljubavi kojom sam je ubio od raka koji ubio ju.”