Često smo pričali o narodnim običajima koji nadilaze sve mjere i granice, a jedan od možda najstrašnijih je svaki levirat. No, taj se običaj dugo zadržao na sjeveru, a uz njega se držao i opstao čitav jedan narod. To znači da ako obitelj ostane bez hranitelja, o njoj treba brinuti brat ili drugi bliski rođak, a to između ostalog znači da je dužan oženiti udovicu i posvojiti njezinu djecu.
No, to je samo jedan od bračnih običaja, naime, odavno su uvjereni da je grupni brak sasvim normalna pojava, pa su oženjeni muškarci razmjenjivali žene s prijateljima i rodbinom.
Grupni brak
Čukči su nazivali “prijateljstvo po ženi” ili “nevtumgit”, pa su muškarci međusobno sklapali poseban ugovor prema kojem je svatko dao svakome pravo na vlastitu ženu.
Potpisivanje ugovora bio je ritual koji je uključivao pomazanje krvlju, kao i prinošenje žrtve.
U tako organiziranoj zajednici moglo je biti više parova, a glavni uvjeti bili su odvojeno kućanstvo, da nisu u rodu, kao i da su bliske dobi.
U tome nisu sudjelovala braća i sestre, kao ni ljudi različitih generacija. Dakle, poanta je bila da muževi i žene budu slične dobi.
Bio je običaj da “prijatelj po ženu” ode svom prijatelju u goste u njegovu nomadsku kuću i da mu ostavi vlastitu ženu, a uzme svoju. Potom bi nekoliko mjeseci živio sa suprugom svog prijatelja, nakon čega bi je uglavnom vraćao mužu, a ponekad bi je zadržao i za stalno.