Kad je ušla u njegov kabinet, zatvorio je vrata tiše nego inače. Imao je godine koje su mu davale sigurnost, a ona mladost koja je mirisala na izazov. Sjela je preko puta, prekrstila noge i nasmiješila se sporije nego što je bilo pristojno. Pogled mu je skliznuo niz njen vrat, zadržao se gdje koža nestaje ispod tkanine. „Znate zašto sam došla“, šapnula je. Prišao je bliže, dovoljno da osjeti njen dah na usnama. Prsti su im se dodirnuli na stolu, slučajno, pa ostali. Kad je ustala i privukla ga za kravatu, shvatio je da više nema nazad, jer tad ona povuče, ali ne prema sebi nego u stranu, oslobađajući mu čvor kao da odvezuje tajnu. Kravata mu skliznu niz košulju, a on osjeti kako mu srce lupa brže nego što bi priznao. Njene oči bile su mirne, gotovo znatiželjne, kao da posmatra eksperiment čiji ishod unaprijed zna.
„Vi uvijek mislite da kontrolišete situaciju“, rekla je tiho.
Nasmiješio se, pokušavajući vratiti ravnotežu. „Godine donose izvjesne prednosti.“
„I iluzije“, dodala je, pa mu vrhovima prstiju prešla preko revera. Dodir je bio lagan, ali dovoljan da mu misli skrenu s razuma na slutnju.
Napetost je visjela među njima poput nevidljive niti. On se nagnuo bliže, uvjeren da je poziv jasan. Njen dah mu je dotakao obraz, topao i spor. Već je zamišljao ukus njene kože kad je ona iznenada uzmakla, izvukla fasciklu iz torbe i spustila je na sto.
„Intervju“, rekla je profesionalnim tonom. „Naslovnica. Tema: muškarci koji pogrešno tumače signale.“
Shvatio je tada — cijelo vrijeme ona je vodila igru, a on je bio samo priča.
