Za sve majke koje neprestano strepe nad svojom djecom: Nakon ovog teksta shvatićete veliku grešku koju nesvjesno pravite!
„Ništa u silu Boga“ – neka vam ova rečenica bude podsjetnik svaki put kad vas obuzme nepotrebna briga za vaše dijete.
Pred vama je priča puna mudrosti:
Jedna žena došla je Bogu, savijena pod teretom teške torbe na leđima.
Bog joj reče:
„Umorna si. Spusti teret, sjedni, odmori.“
„Ne mogu dugo da ostanem. Ako se nešto desi mojoj djeci, nikad sebi neću oprostiti.“
„Zašto?“ upita Bog.
„Došla sam te zamoliti – ako im ikad zaprijeti opasnost, spasi ih, Gospode.“
Bog odgovori:
„To i radim. Jesam li ti dao razlog da sumnjaš u mene?“
„Ne, ali svijet je pun opasnosti – loši ljudi, pogrešni putevi… Bojim se da će kćerka izabrati pogrešnog muža, da će sin upisati pogrešan fakultet…“
„A zar nije iskustvo učitelj života? Greške nas čine mudrijima. Zašto djecu želiš zaštititi od toga?“
„Zato što ne želim da pate. Uvijek sa sobom nosim vreću slame – da padnu na mekano, ako posrnu.“
Bog joj tada pokaže prizor:
Njen sin okružen slamom, pokušava da se izvuče. Nema izlaza. U očaju pali slamu. Plamen raste, guta sve.
„Moram mu pomoći!“ uzviknu žena.
„Kako? Još slamom?“ upita Bog.
„Zapamti: što više dijete štitiš, to će više težiti upravo onome od čega ga štitiš. Ako mu oduzmeš slobodu da osjeti, da bira, da pogriješi – oduzimaš mu život. Tvoja briga, tvoj strah, samo mu otežavaju put.“
„Znači… ne treba da brinem?“ upita žena tiho.
„Brini s ljubavlju, ne sa strahom. Pruži podršku, ali pusti mene da ih čuvam. To je vjera – da znaš kad treba da pustiš.“
Kada ljubav preraste u strah – roditeljska briga kroz prizmu vjere
Briga za djecu prirodna je i neizbježna. Od prvog zagrljaja rađa se želja da ih zaštitimo od bola, tuge, nepravde i pogrešnih izbora. Ali gdje je granica između ljubavi i straha?
Roditelj koji voli – štiti.
Roditelj koji se boji – sputava.
Često zabrinutost prerasta u kontrolu. U želji da djeca ne padnu, stavljamo im “vreće slame” pod noge. Svaka ta slama nosi naše nesigurnosti, prošle traume i pretjerane scenarije. I tada se djeca ne bore sa životom, nego sa našim strahovima.
Iskustvo se ne može preuzeti umjesto njih
Zamislite život bez padova, bez grešaka i razočaranja. Bi li iko od nas bio ista osoba bez tih trenutaka? Djeca ne mogu rasti ako im stalno uklanjamo kamenje s puta. Ponekad moraju pasti da bi naučila da ustanu, ponekad se opeći da bi razlikovala vatru od svjetlosti. To nije neuspjeh – to je život.
Vjera – lijek za roditeljsku nemoć
Roditelj nije svemoćan. Ne može spriječiti sve. Ali može imati vjeru – vjeru da Bog čuva ono što mi ne možemo, da vidi ono što mi ne primjećujemo.
Umjesto stalne brige, molimo se sa povjerenjem. Umjesto da zamišljamo najgore, djeci ulijmo snagu, mudrost i vjeru – da, kad ostanu sami pred životom, znaju da nisu sami.
Zaključak: Brini srcem, ne strahom
Djeca nisu projekti koje treba savršeno oblikovati. Ona su bića sa sopstvenim putem. Naš zadatak nije ukloniti sve prepreke, već biti sigurno utočište kada naiđu na njih.
Kada vas sljedeći put preplavi briga – sjetite se:
„Ništa nije izvan Božje moći.“
Niste sami u roditeljstvu. I ne morate sve sami.
